53. godišnji kongres Europske organizacije za kvalitetu održan 12. do 14. svibnja 2009. u Cavtatu pod motom
“Kvaliteta u doba tranzicije”
U Cavtatu je sredinom svibnja održan godišnji kongres Europske organizacije za kvalitetu (EOQ), pedeset i treći po redu, po prvi puta u Hrvatskoj.
Domaćin ovog EOQ kongresa je bilo hrvatsko društvo za kvalitetu (HDK), a glavni je suorganizator Hrvatska gospodarska komora uz potporu ministarstava i partnera Dubrovačko – neretvanske županije, grada Dubrovnika i općine Konavle.
Svečano otvaranje
Kongresu je nazočilo oko tristo stručnjaka iz područja kvalitete iz četrdeset i jedne zemlje svijeta i s pet kontinenata. Tristo sudionika možda zvuči puno, ali to je zapravo tek polovica uobičajenog broja na ovakvim skupovima, svjetska kriza je i ovdje učinila svoje.
Kongres je svečano otvorila županica Dubrovačko – neretvanske županije Mira Buconić kao osobna izaslanica Predsjednika Republike Stjepana Mesića, visokog pokrovitelja kongresa. Nakon pozdravnih riječi dobrodošlice načelnika općine Konavle Luke Korde i izaslanika gradonačelnice grada Dubrovnika Đure Markete, na skupu su govorili predsjednik Hrvatskog društva za kvalitetu Božidar Ljubić te predsjednik Europske organizacije za kvalitetu Viktor Seitschek. Ispred Hrvatske gospodarske komore, koja je ujedno i glavni suorganizator kongresa govorio je njezin predsjednik Nadan Vidošević.
Evo što je tijekom otvaranja kongresa naglasio Viktor Seitschek, predsjednik EOQ-a:
„Kongres u Dubrovniku pokazat će kako organizacije koje su fokusirane na dodavanje vrijednostimogu odgovoriti na besprimjernu nesigurnost nove globalne ekonomije putem sustavnog i integriranog pristupa upravljanju i to korištenjem modela utemeljenih na kvaliteti. Suočeni s današnjom globalnom krizom, na kongresu će se ponuditi rješenja i načini zaustavljanja i izlaska iz krize kroz primjere iz prakse. No, kriza je i prilika za poboljšanje. Idemo iskoristiti ovu priliku“.
Reći kako je kriza zapravo prilika je već ponešto istrošen slogan. Je li nam pomogao da zavolimo krizu? Baš i ne. Znači li to da ne volimo prilike?
Predsjednik Hrvatskog društva za kvalitetu Božidar Ljubić istakao je sljedeće: “Mnoga su svjetska gospodarstva upravo primjenom sustava upravljanja kvalitetom ojačala svoju konkurentnost i poziciju na svjetskim tržištima. Upravo ta iskustva iz mnogo razvijenijih zemalja, nadam se da će naši stručnjaci, koji se bave upravljanjem sustavima kvalitete uspjeti implementirati u svojim tvrtkama.“
A to su iskustva na kojima bismo zaista trebali učiti. Naime, nama danas zvuči nemoguće da je pedesetih godina prošlog stoljeća oznaka „Made in Japan” bila sinonim za lošu robu. Međutim, upravo je Japan ustrajnim radom na izgradnji svijesti o kvaliteti, koristeći mnoge metode kao što su Kaizen, Kanban, 5S, lean manufacturing, krugove kvalitete, 20 ključeva, uvodeći vrlo rano, još 1951. nacionalnu nagradu za kvalitetu, (jeste li znali da je Hrvatska još uvijek nema?), uspio podići kvalitetu svojih proizvoda na svjetski neprikosnovenu razinu.
Sudeći prema izlaganjima iz stručnog dijela kongresa, to će se u dogledno vrijeme dogoditi i s „Made in China” i „Made in India”.
Stručni dio kongresa
Stručni dio kongresa odvijao se kroz plenarna predavanja, okrugli stol i rad u paralelnim sekcijama pod ponešto poetičnim nazivima:
Kvaliteta: nove ideje, alternativni pogledi (Quality: new ideas, alternative perspecitves)
Kvaliteta u zdravstvu (Quality in healthcare)
Znanje je moć (Knowledge is power)
Mi smo jedno s prirodom (We are one with nature)
Novo društvo za hrabrost srca i uma (New society for the brave of heart and mind)
Iz tolikog obilja tema što izdvojiti?
Vizija i misija kao pokretač rasta – indijska tvrtka Sona Group
Posebno zanimljivo je bilo izlaganje gospodina Surindera Kapura, jednog od vlasnika i predsjednika Sona Group, indijske tvrtke koja radi u području automobilske industrije. Za sebe gospodin Kapur kaže da je u svijet poduzetništva ušao kasno, s četrdeset i tri godine, ali je imao jasnu viziju i misiju te danas, dvadeset godina kasnije, tvrtka je narasla od početnih 25 zaposlenih na svjetsku korporaciju s preko 3500 zaposlenih u devet tvornica u Indiji, Japanu, SAD i Njemačkoj. Kojom se to vizijom takvo što postiže? Po njegovim rječima, jednostavnom:
“Stvoriti kompaniju na koju je Indija ponosna”
“Postati prvi izbor globalnim kupcima”
I što vam više treba? Za svaku poslovnu odluku koju trebate donjeti upitate se: Hoće li nakon ovoga Hrvatska moći biti ponosna na moju tvrtku, hoće li me ovo dovesti do toga da budem prvi izbor svojim kupcima?
Direktor koji nema svoje parkirno mjesto – francuska tvrtka FAVI
Drugi istaknuti govornik je bio gospodin Jean-Francois Zobrist, dugogodišnji direktor francuske tvrtke FAVI. Tvrtka FAVI je osobita po tome što ima vrlo plitku hijerarhiju, u svega tri razine, a rad je organiziran po timovima koji su potpuno samostalni i odgovorni za svoje procese. Svaki tim opslužuje jednog kupca.
Ovo ne bi bilo čudno kad bi se radilo o maloj tvrtki u kojoj rade visokoobrazovani ljudi i bave se nečim kao što je dizajn, marketing ili odnosi s javnošću. Ali tvrtka FAVI je ljevaonica, izrađuje dijelove za mijenjačke kutije automobila, ima preko 800 zaposlenih i drži više od 50 % tržišta u tom segmentu.
Umjesto poslušnosti, g. Zobrist od svojih zaposlenih traži odgovornost i inicijativu, a daje im slobodu inovirati, istraživati i rješavati kupčeve zahtjeve na način koji smatraju prikladnim. Potiče ih da uvijek traže načina kako raditi bolje i jeftinije, jedini zahtjev je isporuka na vrijeme.
On smatra da je međusobno povjerenje ključni element na kojem treba graditi odnose. Vjerovati svojim ljudima i njegovi ljudi moraju vjerovati njemu. Jedna od osobitosti ove tvrtke je da već više od 20 godina nema ono što zovemo kadrovski odjel. Po mišljenju g. Zobrista, taj odjel ne dodaje vrijednost nego samo ljudima postavlja ograničenja.
Razgovarala sam s gospodinom Zobristom nakon njegovog izlaganja: “Ako želite imati povjerenja u svoje ljude onda i oni moraju imati povjerenje u Vas. Povjerenje ne pada s neba, mora se zaslužiti, kako postati osoba vrijedna povjerenja?” Rekao je samo jednu riječ – poniznost. Shvatiti tko smo i što smo, koliko smo mali i koliko bez drugih ljudi i njihovih napora ne možemo postići ništa. I jedino tako svi postajemo veliki.
Kongres je završio, sudionici su se vratili svojim kućama, a život će im, kao i svima drugima, sigurno pružiti puno prilika za vježbanje poniznosti. Izbor je svakog pojedinca kako će ih iskoristiti.
Projekt indijske vlade u osposobljavanju srednjeg menadžmenta
Indijska vlada u suradnji s japanskim stučnjacima pokrenula je projekt osposobljavanja srednjeg menadžmenta u tvrtkama pod nazivom “Visionaly Leadership for Indian Manufacturing”. Zašto? Zato što vjeruje u efekt sniježne grude koja može pokrenuti lavinu. Zato što vjeruje da će tako tijekom sljedećih pet godina postići onu kritičnu masu koja će pokrenuti indijsko proizvodno gospodarstvo u pravom smijeru. Reklo bi se, Indija ne računa da će moći živjeti od turizma.
O projektu je govorio glavni savjetnik projekta, japanski profesor Shoji Shiba, između ostalog, dobitnik Deming prize, japanske nacionalne nagrade za kvalitetu. Evo tek nekoliko zanimljivosti ovog programa:
Edukacije se ne odvijaju po nekim otmjenim mjestima, hotelima ili univerzitetima, nego u prostorijama lokalne osnovne škole – svako jutro ti visokoobrazovani menadžeri ulaze u školsku zgradu zajedno s učenicima. Zašto? Zato da se vrate počecima, zato da shvate koliko još moraju učiti i zato da ih pogled na rijeku đaka koja ulazi s njima podsjeti za koga to žele poboljšati kvalitetu indijske proizvodnje.
Za razliku od đaka, nemaju školske klupe. Sjede na ne baš udobnim stolcima, u krugu i pišu na koljenima – zašto? Zato da ne bi previše sjedili nego ustali i krenuli u akciju, uključili se u rad u grupama, u izradu analiza i grafičkih prikaza na ploči, i zato da se naviknu zapisivati u otežanim uvjetima. Kad se vrate u svoje tvornice, očekuje se da su prisutni u pogonima gdje treba stojeći ili u hodu zapisivati i djelovati. Nije li to opet razvijanje poniznosti na neki način?
Utječe li radost na poslu na produktivnost?
Kongres je završio u veselom tonu, uz balone, bonbone i ples na pozornici u havajskim suknjicama navučenim preko odijela, zahvaljujući Glennu Waltersu, mađioničaru i zabavljaču, a ipak s jednom ozbiljnom temom – može li se radošću i zabavom na radnom mjestu postići ono što si svaki poduzetnik i menadžer priželjkuje – veća produktivnost? Prema prikazanim rezultatima istraživanja, odgovor je – može.
Radost i zabava su priodne ljudske sklonosti i nema nikakvog razloga ne ugraditi ih u svako radno mjesto. Radi se o vrlo malim investicijama koje mogu donijeti velike rezultate.
I na kraju, kad biste upitali organizatore ovog kongresa, Hrvatsko društvo za kvalitetu, kako su zadovoljni, što je bilo dobro, a što nije, odgovorili bi vam: “Bilo je odlično, vrijedno uloženog truda, jedino smo razočarani medijskom pozornošću, odnosno gotovo potpunom nezainteresiranoćnu novinara i urednika za kvalitetu.
Nekako je cijeli događaj ostao u sjeni lokalnih izbora i naših malih tračerskih tema. Zar zaista ne vidimo dalje od nosa?”